Nacionalni park Olimpik je jedan od 58 nacionalnih parkova Sjedinjenih Američkih Država, smešten na poluostrvu Olimpik, na zapadu američke savezne države Vašington.
Istorija
Poluostrvo Olimpik su vekovima koristila razna plemena američkih
Indijanaca kao lovno i ribolovno područje, ali i planinske pašnjake
za napasanje stoke. Oni su uglavnom iskorenjeni evropskim bolestima
i drugim pošastima pre dolaska zapadnjačkih kartografa, etnografa i
preduzetnika u ovo područje. Područje planine Mount Olimpus je
predsednik Sjedinjenih Američkih Država Teodor Ruzvelt 1909. godine
proglasio za nacionalni spomenik prirode. Nakon dozvole američkog
kongresa, predsednik Frenklin Ruzvelt mu je odobrio status
nacionalnog parka 29. juna 1938. godine. God. 1976. NP Olimpik je
postao i rezervat prirode, nakon čega je postao i UNESCO-va svetska
baština 1981. god. Ukupno 95% parka, tj. Oko 3.500 km², je
proglašeno divljim područjem.
Panorama NP Olimpik s vidikovca na vrhu
Hurricane</div>
</div></div>
Odlike
Park je opšte poznat po raznolikosti ekosistema. Tako se u
njegovom središtu nalazi istoimeni planinski masiv Olimpik sa
ledničkim vrhovima i alpskim livadama, okruženo prostranom starom
šumom sa najboljim primercima nedirnute kišne šume umerenog pojasa
pacifičkog severozapada, i na kopnu 100 km divlje morske obale koja
je najduža nedirnuta obala u SAD-u.
S planina teče 11 većih reka, koje su najbolji dom za migracione
vrste riba u državi. U ovom području se takođe nalaze mnoge
autohtone i endemske vrste biljaka i životinja, uključujući
ugrožene vrste kao što su kukuvija, morska ptica Brachiramphus
marmoratus i pastrmka Salvelinus confluentus. Zbog toga je
Nacionalni park Olimpic upisan na UNESCO-v spisak mesta Svetske
baštine u Americi 1981. godine. NP Olimpik je najniže područje na
svetu u kome nastaju glečeri. U planinskom masivu Olimpik se nalazi
oko 60 aktivnih glečera između 1000 i 2000 m nadmorske visine.
Raznolika topografija (od morske obale do glečera), izolacija i
velike razlike u padavinama su stvorile kompleksne i raznolike
ekosisteme. Park se deli u dva dela, planinska jezgra i priobalni
pojas. U njemu se takođe nalaze i jako zanimljive geološke
formacije, nastale sudarom 2 tektonske ploče koji su potisnuli
peščar i bazalt u oblik čepa prečnika 95 km. Njegove duboke doline
i klanci su nastali zahvaljujući obilnim padavinama na zapadu
formacije i oskudnim na istočnoj strani, dok su nabrani vrhovi i
prelepe kotline nastale kretanjem glečera od vrhova ka obali. Tako
su i stenovita ostrvca nadomak njegove obale ostaci trajnog procesa
opadanja i promene morske obale.
Najveća pretnja parku je jedna od njegovih znamenitosti, planinska
ovca. Naime, ove životinje nisu autohtone na ovom području, a
dovedene su od 1925—29. kao lovna divljač, a danas čine ozbiljne
štete njegovom ekosistemu. One su obrstile zeleni pokrivač u parku,
čime su ubrzale eroziju i prouzrokovale gubitak raznolikosti
biljaka od kojih sada opstaju samo otpornije vrste. Zabeleženo je
kako se planinske ovce hrane sa najmanje tri endemske vrste biljaka
u parku, što može na kraju dovesti do njihova izumiranja.