Nemački upravnik Herman fon Vizman je područje Selus proglasio zaštićenim područjem još 1896. godine, a postalo je lovačkim rezervatom 1905. godine. Rezervat Selus je 1982. godine upisan na Uneskov popis mesta svetske baštine u Africi kao „golemo područje divljine koje je gotovo netaknuto ljudskim delovanjem”.
Najznamenitiji delovi rezervata su ušće reke Rufiji koja se uliva u Indijski okean nasuprot ostrva Mafija, ali i klanac Stigler koji je dubok 100 i širok 100 metara. Većina parka je prekrivena tipičnom akacijskom savanom, uz vlažna područja i velike Miobo (-{Brachystegia}-) šume. Neke od tipičnih životinja u ovom području su: crni nosorog (oko 300-400 primeraka), afrički slon (31.735 1994. godine, najveća populacija u Africi), afrički divlji pas (1.300, jako ugrožen), žirafa (2.200), vodeni konj (oko 27.000 - najveća populacija u Africi), krokodil, leopard, gepard, žirafa, afrički bivo (138.000, najveća populacija u Africi), 350 vrsta ptica i mnogo drugih životinja.
U rezervatu ne postoje trajna ljudska naselja i nije dozvoljena gradnja, a svaki ulazak ljudi strogo kontroliše Tanzanijsko ministarstvo prirodnih resursa i turizma. Većina rezervata je lovačko područje u kojem deluje nekoliko privatnih lovačkih agencija koje imaju koncesiju na određeno područje. Međutim, jedno veliko područje na severu, uz reku Rufiju, je rezervirano samo za fotografski safari. U ovom području uz reku i njena jezera, nalaze se brojni kampovi i bungalovi, a većina turista i lovaca pristiže lošim automobilskim putom ili privatnim vazduhoplovima iz Dar es Salama. Iako je broj divljih životinja u razervatu velik, njihova gustina je manja nego u severnim zaštićenim područjima Tanzanije.
Raširen krivolov je izazvao dramatičan pad divljih populacija, posebno slonova i nosoroga čiji brojevi su pali za gotovo 90 posto od 1982. godine, kada je mesto upisano na popis svetske baštine, zbog čega je 2014. godine upisan na popis ugroženih mesta svetske baštine
Istorija
Ovaj region je prvi put proglašen zaštićenim područjem 1896. godine od strane nemačkog guvernera Tanganjike Hermana fon Vizmana, a 1905. godine postaje lovni rezervat.
Od 2005. godine zaštićeno područje se smatra jedinicom za očuvanje lavova.
Opis
Veći deo rezervata je izdvojen za lov divljači kroz brojne privatne koncesije za lov, ali je severni deo parka uz reku Rufiji namenjen je kao fotografska zona i predstavlja popularnu turističku destinaciju. Postoji nekoliko visokokvalitetnih loža i kampova koji se uglavnom nalaze duž rečnih i jezerskih sistema na ovom području. Dosta tešak drumski pristup je razlog što većina posetilaca dolazi malim avionima iz Dar es Salama, iako je moguć i pristup vozom.
Interesantna mesta u parku su reka Rufiji, koja se uliva u Indijski okean nasuprot ostrva Mafija i klisura Stigler, koja je kanjon dubine 100 metara i širine 100 metara. Staništa uključuju travnjake, tipičnu akacijsku savane, močvare i prostrane Miombo šume. Iako su ukupne populacije divljih životinja visoke, rezervat je velik i gustine životinja su niže nego u češće posećivanom severnom turističkom krugu Tanzanije. U Selusu su dozvoljeni pešački safariji. Putovanja brodom po Rufiji su popularna aktivnost.
Dozvoljena je promena granice kako bi se omogućilo korišćenje uranijumovih ležišta. Odobrenje za promenu granica je dao UNESCO a ozbiljno su to kritikovali ekološke i druge organizacije, npr. Uranijumska mreža i Spasavanje prašuma.
Godine 1976, rezervat za divljač Selus sadržao je oko 109.000 slonova, i bio je u tom pogledu najveći na svetu. Do 2013, broj je pao na oko 13.000 - uključujući pad od 66% od 2009. do 2013. Izvori krive korumpirane političare, zvaničnike i biznismene koji pomažu krivolovcima.
Literaturа
<templatestyles src="Template:Refbegin/styles.css" />- Peter Matthiessen and Hugo van Lawick (Photography): Sand Rivers. Aurum Press, London 1981, .